INTERVJU sa Stefanom Adamom, profesorom na odsjeku za italijanski jezik

INTERVJU sa Stefanom Adamom, profesorom na odsjeku za italijanski jezik

Ponekad izvučeš pogrešnu kartu, ali imaš ih još nekoliko u rukama. Ne mora značiti da su sve loše. Igraj, sa istim entuzijazmom i nadaj se najboljem. Igraj, dok god ne postaneš ono što želiš i ne boj se umora jer bismo bez umora teško otkrili strast koja nas vodi naprijed.

U potrazi za kvalitetnim sagovornicima, posjetili smo Filološki fakultet gdje smo razgovarali sa profesorom Stefanom Adamom. Profesor Adamo već nekoliko godina uspješno predaje  predmete vezane za italijansku kulturu, umjetnost i kinematografiju, na odsjeku za italijanski jezik. Sa profesorom Adamom razgovarali smo o Banjoj Luci, prednostima i nedostacima života u našoj zemlji, kao i o balkanskoj i italijanskoj kinematografiji.

 AVANGARDA: DA LI VAM JE BILO TEŠKO NAVIKNUTI SE NA ŽIVOT OVDJE?

Prof. Adamo: Nije mi bilo teško jer sam došao ovdje sa mnogo entuzijazma. Svidjela mi se ideja da se pridružim jednom odsjeku koji je rastao i želio sam da dam svoj doprinos stvaranju istog, jer je sve još bilo u povojima. Dakle, moj entuzijazam mi je mnogo pomogao i olakšao mi je stvari. Jezik nisam pričao, što je moglo predstavljati određeni problem, ali samo do jedne mjere jer sam ubrzo uvidio da mnogi ljudi u Banjoj Luci govore poznaju strane jezike, čak i po nekoliko stranih jezika (engleski, njemački, francuski, italijanski…). Najveće poteškoće sam iskusio činjenicom da sam strani državljanin, to jeste bilo je potrebno obaviti sve birokratske formalnosti ne bih li legalno obavljao posao. Što se tiče tih birokratskih poteškoća, moram reći da sam zaista imao sreće da sam na putu rješavanja ovih problema naišao na dobronamjerne administrativne radnike koji su učinili sve da mi pomognu. To je jedna od sličnosti sa Italijom gdje su procedure često komplikovane ali u kontaktu sa ljudima koji su otvoreni i spremni da pomognu svi problemi ubrzo postaju riješeni. Zapazio sam dosta sličnosti baš u tom ,,mediteranskom“ mentalitetu i važnosti neposrednog kontakta sa ljudima. Stoga, nikada se ne obraćajte institucijama u Banjoj Luci preko elektronske pošte! Mnogo je lakše i bolje to učiniti lično odlazeći u kancelarije i kucati na vrata (SMIJEH).

AVANGARDA: ŠTA VAM NAJVIŠE NEDOSTAJE IZ ITALIJE ŠTO OVDJE NE MOŽETE VIDJETI ILI NAĆI?

Prof. Adamo: Klima prije svega! Kada posmatram generalno ovo pitanje, ne nedostaje mi mnogo toga iz Italije. Nedostaju mi neke odlike milionskog grada i prednosti koje život u jednom takvom velikom gradu nosi, kao što su zabavni sadržaji, bogatiji kulturni život te veća ponuda robe i dobara, stvari koje se mogu kupiti ili jednostavno vidjeti. Ponekad se osjećam izolovano u ovom gradu jer je avionskim putem povezan jedino sa Beogradom. Prosto, odrastajući u Rimu navikao sam na neke drugačije stvari i modele života. To su dvije različite dimenzije. Banja Luka je grad od oko 200.000 stanovnika, ali i kao takav nudi mnoge pogodnosti koje gradovi slične veličine nemaju. Sjedište je vlade i institucija Republike Srpske te je samim tim i kulturni, ekonomski i politički centar. Znam da je na nivou države poprilično teška situacija jer građani plaćaju mnoge dažbine a troškovi života su sve skuplji dok je usluga koju dobijate neadekvatna. Narod je izuzetno nezadovoljan što se država kreće u tom pravcu. Posmatrano sa te tačke gledišta, Banja Luka barem nudi priliku stranim državljanima da žive mirnijim životom oslobođeni tih briga. Ovo je mjesto gdje život teče sporijim ritmom nego u zapadnim zemljama i to nužno nije nedostatak. Štaviše. Po mom mišljenju je to prednost jer pojedinac ima više vremena za sebe i svoje  najbliže, lakše raspoređuje slobodno vrijeme i živi život punim plućima.

AVANGARDA: PREDNOSTI I NEDOSTACI GRADA NA VRBASU?

Prof. Adamo: O manama nekog grada je jako teško razgovarati jer su mišljenja zasnovana na svačijem subjektivnom utisku. Nedostatkom se, recimo, smatra visok nivo kriminala jednog grada, a to sa Banjom Lukom svakako nije slučaj. O ličnim shvatanjima nedostataka zaista ne mogu puno reći jer ono što ja smatram manom nekog grada, za nekog drugog može biti najveća prednost. Zato bih se bazirao na objektivne parametre i uvriježena mišljenja. Dakle, ono što statistike kažu jeste da su mnogi mladi ljudi bez posla, da su kafići prepuni u svako doba dana što dalje ukazuje na to da mnogi ispijaju kafu za vrijeme radnog vremena. Frekventnost saobraćaja je u porastu kao i građevinski bum, ali to sa druge strane znači da se grad razvija i raste. Moj utisak je da iz provincije i sa ruralnih područja Srpske dolazi mnogo ljudi a to govori da se nešto događa ovdje, nešto se pomjera ka boljem. Znamo da je ekonomija Bosne i Hercegovine u podređenom položaju naspram razvijenijih zemalja regiona i Evrope, no, dok je god privrednih ili bilo kojih drugih aktivnosti, nije sve tako sivo. Ah, da! Bio bih srećan kada bi u gradu na Vrbasu postojalo barem četiri ili pet bioskopa. (SMIJEH)

AVANGARDA: KAKVA JE BUDUĆNOST KINEMATOGRAFIJE DRŽAVA REGIONA, EX YU?

Prof. Adamo: Iskreno, nisam veliki ekspert za ovdašnju  regionalnu kinematografiju i znam samo najpoznatije reditelje i naslove. Imao sam priliku da pogledam neke od najpoznatijih filmova sa ovih prostora. Lepa sela lepo gore , naravno neka od ostvarenja Emira Kusturice ali i to su već filmovi od prije nekoliko godina. Živjeći ovdje, primijetio sam da je vaša kinematografija živa, produktivna i dobro propraćena jer sam se uvjerio u to kada sam bio u bioskopu. Uvijek su tu novi filmovi, naročito iz Srbije i uvijek izazivaju mnogo pažnje kod domaće publike. Svjestan sam takođe i kontinuiteta tradicije i popularnosti komedija i društvenih satira koje su ostavile dubok trag i publika ih obožava. Jezička barijera mi predstavlja problem kod novjih ostvarenja, osim ako nisu prevedeni barem na engleski jezik. Izuzevši neke naslove, poznato mi je i da se vaši filmovi teško probijaju na strano tržište. Ponekad se prikazuju na velikim filmskim festivalima ali se teško probijaju u komercijalne vode. Slična situacija je i sa italijanskom, pa i francuskom i njemačkom kinematografijom. Evo, ja nisam upućen koji su filmovi u posljednje vrijeme izašli u Njemačkoj, jer se u Italiji o njima uopšte ne priča. Svako malo se pojavi neko remek-djelo koje uspije naći svoju publiku u inostranstvu, ali Holivud ipak ostaje jedina istinski svjetski praćena i prihvaćena filmska industrija.

AVANGARDA: HOLIVUD PROŽDIRE MALE KINEMATOGRAFIJE I OBEZVRIJEĐUJE RAD REŽISERA. KAKO SE ODNOSITI PREMA TOM PROBLEMU?

Prof. Adamo: Smatram da to nije pravi problem. Holivudski blokbasteri i filmovi spektakla imaju svoju publiku koja će, iako je riječ o velikom broju gledalaca, teško ići da gleda angažovane filmove ili filmove koji odudaraju od holivudske matrice i obrnuto. Nikada kao do sada nije bilo ovoliko odličnih filmskih festivala gdje ljudi imaju priliku pogledati kvalitetne pokretne trake. Takvi filmovi su od postanka kinematografije bili namijenjeni jednom užem krugu gledalaca. Čak i u samim Sjedinjenim Država takvi filmovi nisu bili dostupni svima već su prikazivani u velikim centrima kao što su Nju Jork, Čikago, Los Anđeles ili San Francisko. Prema tome, nisam siguran da Holivud proždire i obezvrijeđuje kvalitetne filmove jer, barem u italijanskom slučaju svi žele biti finansirani od strane države uz argumente da ih Holivud uništava i da vlada mora da ih podrži zarad zaštite italijanske kulture. Kada se osvrnemo na italijansku ili francusku kinematografiju 50-ih i 60-ih godina, uvjerićemo se da su tada nastajala remek-djela koja su našla put do publike širom svijeta a da pritom nisu bila finansirana od strane države. Bili su prihvaćeni od širokog auditorijuma dok su, u isto vrijeme, predstavljali antipod tipičnim holivudskim filmovima koji se svima dopadaju; bile su to ambiciozne priče koje je publika rado gledala. Postojali su producenti koji su ulagali novac a troškovi snimanja su bili niski. Prema tome, problem sa italijanskom, kao i sa mnogim drugim evropskim kinematografijama se počeo javljati kada se krenulo bogatiti na filmovima i kada novac nije bio dovoljan. Govorimo o novcu od zarade. Glumci su počeli zarađivati milione evra a samim tim je i rizik producenata za stvaranje novih filmova bio sve veći. Vitorio Gasman, jedan od najvećih italijanskim glumaca svih vremena je 50-ih godina zarađivao nekoliko stotina lira! Dakle, problem je nastao kada su troškovi snimanja filmova porasli na američki nivo, dok u isto vrijeme publika nikada nije dosegla potencijalnu publiku američkog filma. Sve to je doprinijelo padu umjesto porastu kvaliteta. Ova tema je stoga kontroverzna a ja sam jedan od onih koji zastupaju mišljenje da javno finansiranje ne garantuje uvijek kvalitetne kulturne projekte. Kvalitet se rađa u glavama pojedinaca koji razmišljaju na pravi način i koji su dovoljno hrabri da sa minimalnim troškovima izađu pred širok auditorijum i kritiku. Zbog navedenih argumenata mogu sa sigurnošću reći da je ,,Brus Vilis“ lažni neprijatelj istinski kvalitetne kinematografije. (SMIJEH)

AVANGARDA: KOJI SU, PREMA VAŠEM MIŠLJENJU, ITALIJANSKI REŽISERI OSTAVILI NAJVEĆI TRAG U SVIJETU FILMA?

Prof. Adamo: Tu treba svakako istaći Mikelanđela Atonijonija, Federika Felinija, Lukina Viskontija i Pjer Paola Pazolinija. Naravno, prije te ,,velike četvorke“ tu su i Vitorio De Sika i Roberto Roselini a poslije njih Bernardo Bertoluči i, bez obzira što je imao manji uticaj od svih do sada navedenih tu je i Nani Moreti za kojeg sam otkrio da je često izučavan na inostanim katedrama italijanskog jezika i kulture te današnje kinematografije. Moreti je savremeni režiser i on je, po mom mišljenju, posljednji veliki italijanski sineasta.

AVANGARDA: KOJI FILMOVI SU IMALI NAJVEĆI UTICAJ NA VAS?

Prof. Adamo: Prije svih to je Osam i po. To je priča o jednom zbunjenom filmskom režiseru koji razmišlja o tome kako želi napraviti film ali ne zna kako. Film je takođe i svojevrsna igra magije jer na kraju filma otkrivamo da smo u stvari vidjeli stvaranje filma kojeg režiser nije mogao napraviti. To je definitivno film koji je najviše utcao na mene. Tu su i strani filmovi među kojima bih sigurno izdvojio 2001: Odiseja u svemiru Stenlija Kjubrika. Još jedno ostvarenje koje je mnogo uticalo na mene jeste trilogija Tri boje; plavo, bijelo i crveno režisera Kšištofa Kješlovskog. To su tri filma inspirisana bojama francuske zastave i predstavljaju slobodu, jednakost i bratstvo. Takođe, veliki sam poštovalac lika i djela Čarlija Čaplina te bih izdvojio Moderna vremena i Svjetla velegrada. Svi ovi filmovi su me na neki način uveli u svijet pokretnih traka te sam do dana današnjeg veliki ljubitelj sedme umjetnosti.

AVANGARDA: KOJE BISTE FILMOVE PREPORUČILI STUDENTIMA?

Prof. Adamo: Ovo je pitanje koje u odgovoru nosi dosta odgovornosti. (SMIJEH) Preporčujem film koji se možda neće svidjeti svima. To je Bojevi metak (Full metal jacket) Stenlija Kjubrika. Ovaj film prikazuje militirizam sa suprotne tačke gledišta i razotkriva sve laži ratne retorike i ratnohuškaštva. Zdušno preporučujem i film Žil i Džim režisera Fransoa Trifoa jer nam film prikazuje da ljubav podrazumijeva mnogo više od onoga što mislimo. Takođe, na listu dodajem i Jevanđelje po Mateju P.P.Pazolinija jer nam nudi pogled na hrišćanstvo sa jedne druge tačke posmatranja. Istovremeno,ovaj film podvlači i Hristova učenja koja nemamo priliku zapaziti u katoličantsvu, pravoslavlju te svim ostalim crkvama. Učenje kojem nije dato na značaju. Na kraju, toplo preporučujem i film Veliki diktator od Čarlija Čaplina jer se mnogo stvari i stavova o politici iznijetih u ovom filmu može primijeniti u današnjim vremenima, a to nam je danas neophodno.

AVANGARDA: NA KRAJU, KOJU BISTE PORUKU POSLALI STUDENTIMA NA NJIHOVOM PUTU MORALNOG I INTELEKTUALNOG SAZRIJEVANJA?

Prof. Adamo: Poručio bih studentima da pokušaju, bez obzira na sve. Bacite se na učenje i istraživanje raznih tema i oblasti pa ćete konsekventno spoznati sebe i kako reagujete na određene izazove. Morate biti svjesni da je jedna od mogućnosti i neuspjeh, ali neuspjeh je takođe i pozitivna stvar jer u životu je kao i sa kartama. Ponekad izvučeš pogrešnu, ali imaš ih još nekoliko u rukama. Ne mora značiti da su sve loše. Igraj, sa istim entuzijazmom i nadaj se najboljem. Igraj, dok god ne postaneš ono što želiš i ne boj se umora jer bismo bez umora teško otkrili strast koja nas vodi naprijed.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *