NIJE SISTEM KRIV-MI SMO KOROV!

Slučajno ili ne, nekoliko dana pred „dan odluke“ u matici nam Srbiji, vratio se po ne znam koji put Sindikat sa još jednim pokušajem nacionalnog triježnjenja. I taman što je 6 miliona pregleda na youtube –u pobudilo nadu da ima Srbije i izvan farme botova, nedjeljna pobjeda sistema koji je osvojio više od 4 miliona glasova (kako god se sistem zvao) bila je posljednji ekser na sanduku sa nadom.

U međuvremenu na zpadu ništa novo. U Republici Srpskoj „jedan čovjek“ prije deset godina sa megafonom u ruci tražio vlast i dobio je. Danas, oni koji su mu je tada dali traže vlast nazad. Vidjeli da bez megafona ne može ništa, pa pošli u šoping. Gle čuda, kad tamo „čovjek koji svojevremeno bio dio drugi čovjek jednog čovjeka-pa prestade da bude čovjek kad onomad nazva studente kopiladima. I savjetova tada čovjek (koji više nije čovjek), studenta (koji više nije kopile) koji megafon je najbolji. I posluša student (koji više nije kopile) i podijeli sreću svoju, a gdje drugo no na twitteru. Vidio to i „jedan čovjek“, pa ko veli „aj i ja ću u proteste nisam odavno, zaboravio sam kako je“.

Gleda to sve zapadni Srbin, pa veli „Sistem me laže“. Vele njemu jedni naši „daobme sve su to kriminalci“. S druge strane, drugi nasi uzvraćaju „ne vjeruj im ništa, sve su to izdajnici“. Oni opet treći, što su nekad bili naši, pa su sada sve samo da ne budu naši „da ga lažu i da je Srbin, a ono Bosanac“.

Ništa više jasno zapadnom Srbinu nije. Zar je pamet toliko kratka, da više ne znamo ni šta je jutros bilo, a kamoli dalje?

I tako je svako ko je nekako utekao sa zapadne srpske botovske farme, morao ovih dana da se pita:
KAKO? Kako je moguće da je na sceni isto pozerište ,sa istim pozerima i istim replikama? Kako je moguće da i pored toga što je svakom mladom čovjeku san da ode odavde, a njegovim roditeljima da ga bezbijedno isprate do najbliže granice, nema otpora? Nema misli? Kako je moguće da su tolike majke među nama djecu sahranile za slobodu, a da mi danas nikad manje slobodni nismo bili? Kako je moguće da smo se podijelili na „naše i njihove“, jer od njih nam zavisi egzistencija? Kako je moguće da sve razumijemo, a da nam i dalje mozak ispiraju?

Sistem nas laže, ali mi smo mu dopustili. Mi smo ti. Mi smo isti korov i kao što jedan naš reper davno reče „nema promena dok ide korov protiv korova“. Do neke nove fine pjesmice jedina nada je u tome da u ovom korovu nikne neka ruža. Rijetko je, al’ dešava se.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *